Srbija na raskrsnici : izbor između ruskog uticaja i evropskih integracija

Geopolitika

Geostrateška pozicija Srbije češće opravdava loše odluke nego što se koristi kao prednost. Lakše je pričati da su Srbi „sagradili kuću na sred puta“. Inače svi drugi su države stvarali u sterilnom, izolovanom okruženju bez suseda sa jasnim etničkim granicama? Ova teza nas progoni još od 1903.godine. Pred Srbijom je jedinstvena prilika u poslednjih stotinu godina da zaokruži svoju poziciju i definiše svoje učešće u 21.veku. Evropska unija intenzivno podstiče proširenje. Test rusko-srpskih odnosa sapleo se o prve poteškoće. Odnosi sa Rusijom su po prirodi toksični i neodrživi, zato su bili održavani snažnom sistemskom i van sistemskom propagandom kroz operacije uticaja. Sve je počelo na pijacama, dakle po dubini, kada su osvanule majce sa likom V.V.Putina, prodorom u strukture državne vlasti i medije. Sve što danas gledamo je inercija tih procesa koji su u eskalatornoj fazi. Čim se zagrebe ispod fasade propagande malo šta ostaje od srpsko-ruskih odnosa. U prvom redu Rusija nije nikad ulagala u Srbiju onako kako to čini Amerika, Evropska unija i njena lokomotiva Nemačka. Sa Rusijom je proces uvek obrnut. Srbija kupuje rusku oružje, energente, političku naklonost koju skupo plaća. Iz Rusije stižu ultimatumi koji imaju vrlo precizno ugrađene ruske interese u njih. Ti interesi su bazično usmereni na dva vektora – EU i NATO. Američke sankcije Gasprom njeftu predstavljaju tačku preokreta koja je srpsko-ruske odnose isterala na čistinu. Od velikih parola ostala je ljuštura. U međuvremenu, Rusija direktno pokreće akcije protiv srpskih radnih mesta kada je SVR optužio Srbiju za šverc oružja. Saopštenja u tonu da je „Srbija zabila nož u leđa Rusiji“ rezultuju uvođenjem moratorijuma na izvoz srpske municije. Koliko je ovo saopštenje licemerno može se obrazlagati na stotinama stranica. Suština je da Rusiju nije briga za radna mesta građana Srbije. Vojno-industrijski kompleks zapošljava oko 78.000 ljudi čije su plate ugrožene zbgo reagovanja Rusije. Srbija je, nakon devet meseci nastojanja da reši pitanje ruskog vlasništva u kompaniji NIS, dočekala početak pune primene američkih sankcija. Istu tu Rusiju je bilo baš briga za energetsku bezbednost Srbije. Odugovlačili su i čekali primenu sankcija znajući da će tog časa sve postati daleko komplikovanije za Srbiju. Na svim ovim kritičnim tačkama Srbija je težila očuvanju prijateljskih odnosa sa Rusijom. Iz nama nepoznatih razloga interpretacija samostalnosti odnosi se samo na jačanje odnosa sa Evropskom unijom. Po izbijanju energetske krize Evropska unija je ponudila Srbiji pomoć u nabavci energenata kako bi se izbeglo ucenjivanje od strane Rusije. SAD su još pre 5 godina upozoravale na opasnost od ruskog energetskog monopola. Za to vreme malo šta je urađeno da bi se Srbija distancirala od toksične veze sa Rusijom. Svako preispitivanje kvaliteta odnosa sa Rusijom trapavo se eliminiše pitanjem Kosova i NATO bombardovanja. Zbog potreba ruske propagande dolazi do opasne balazacije ovih tema. U suštini ruska propaganda u početak referentnog sistema stavlja 1999. i 2008.godinu.  Kada se govori o 1999.godini ne može se ignorisati 1989.godina. Punih 10 godina anti-zapadne politike, anti-susedske politike, namernog izolacionizma i oružanih konflikata se nikada ne spominje. Ne govori se ni o sankcijama koje je prema Srbima podržala i sama Rusija. Odsustvo ruskog veta od SR Jugoslavije je napravilo međunarodnu pariju i odmetnutu državu. Takvo stanje je u potpunosti odgovaralo ruskim geostrateškim interesima, To su bili temelji ruske geostrateške postavke na Zapadnom Balkanu. Rusija je bila jedina država koja se protivila otpisu dugova posle 5.oktobra 2000.godine. Takva licemerna i dvolična politika je ruski kontinuitet prema Srbiji. Dolazimo do famozne 2008.godine gde je Rusija centralni igrač održavanja tačke sporenja Srbije i Zapada. Uvek na pola, i nikada do kraja to je osnov ruske „podrške“ koju toliko skupo plaćamo. Nastupa 24.februar 2022.godine koji će trajno ugroziti srpsku politiku četiri stuba. U novonastalim okolnostima od Rusije dolazi propaganda bez razumevanja. Isti onaj gaspromnjeftov NIS finansira psihološku operaciju „Zajedno“ kačeći bilborde širom Srbije sa ovom parolom. Ruska ratna propaganda dostiže svoj maksimum. Oktobar 2025. godine stvari se  dovode na čistinu. Srbija je pred realnom dilemom šta može da očekuje od Rusije, a šta od Evropske unije? Evropska unija nudi pomoć za prevazilaženje energetske krize izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu, a Rusija nudi inat u kome je ulog srpski ekonomski opstanak. Nikako ne treba zaboraviti NR Kinu? Kakvu pomoć nudi NR Kina Srbiji? Dakle, kada god se postavi formulacija da u Evropsku uniju ne treba ići po svaku cenu, moramo da pitamo šta je ta cena? Lično mislim da je cena opstanak Srbije. To je cena koju ćemo platiti ukoliko ne donesemo racionalne odluke. Danas je taj trenutak kada treba ispraviti greške iz 1989.godine. Srbija na ovom mestu ne bira ratne strane već bira svoju budućnost i prosperitet. Rusko veto koje se toliko čuva je bezvredan propagandni trik. Ulaznica za taj cirkus su plate i penzije, radna mesta i investicije, ekonomija i evropske integracije. Koliko još repriza ruskih jeftinih trikova treba da platimo? Uzdati se u Rusiji i Kinu je ravno mesečarenju sa katastrofalnim ishodom. Geopolitički rizik je prevelik. Ne mogu kineski sporni krediti da zamene evropske grantove, tržište, standarde i solidarnost.

Autor: Darko Obradović

22.11.2025.