Autor: Jovan Babić
Najvažnije pitanje koje možemo postaviti je upravo ovo pitanje, a odgovor ćemo podeliti na više delova.
Po samom svedočenju Trampa, njega su ubedili da krene u ovaj sukob, a ubeđivali su ga državni sekretar Marko Rubio, Džared Kušner i Stiv Vitkof, koji su pregovarali sa Iranom, i sekretar odbrane Pit Hegset. Naravno, tu je i Bendžamin Netanjahu, ali on predstavlja Izrael, a ne Ameriku.
Vidimo da od samog početka Tramp nije zainteresovan za ovaj rat, možemo reći da su ga naterali da uđe u ovaj rat, zato je i ulazak u ovaj rat morao da bude korak po korak, jer da su odjednom tražili da Tramp uđe u rat ovih razmera, onda on ne bi pristao. Polako su uvlačili Ameriku u sukob sa Iranom, da bismo sada stigli do trenutka kada više nema nazad i kada je Amerika uvučena u rat.
Ovo je poprilično veliki problem jer je očigledno Tramp taj koji je oklevao sa ulaskom u rat, jer je i sam svestan potencijalnih posledica, a drugi su polako uvlačili Ameriku u rat, tako da se sada postavlja pitanje ko zapravo donosi odluke u ovom ratu i ko odlučuje kada će prestati rat?
Problem sa ovim ratom je spor ulazak u rat, poznat kao pravilo kuvane žabe, gde ubacimo žabu u hladnu vodu i tek onda počinjemo da zagrevamo vodu, jer da smo žabu ubacili u ključalu vodu odmah bi iskočila. Vidimo da se temperatura polako podiže godinu dana, samim tim i ulog, i da je na početku bilo samo pitanje dogovora dve strane, onda imamo mali vojni izlet, pa onda pauzu i na kraju imamo ogromne proteste i započinjanje vojne kampanje. Jedino je planski Tramp uvučen u rat, a za ostalo niko više nije siguran.
Postavljanje američkih zvaničnika, pogotovo Trampa, ali još važnije dve osobe koje su vojna lica i predvode vojsku, su načelnik generalštaba Den Kejn i komandant CENTCOM-a Brad Kuper, koji takođe nisu sposobni da objasne šta je tačno plan, jer su samo rekli da će vojna kampanja trajati od 4–6 nedelja i da će ciljati iranske lidere, kako političke tako i vojne. Ali ovo nije cela priča, već se postavlja pitanje šta posle tih 6 nedelja kampanje bombardovanja Irana, šta kada sistem zameni eliminisanog komandanta novim, jer sistem može uvek da popuni poziciju? Šta će biti kada se Iran konsoliduje i on povuče neke poteze, od gađanja američkih vojnih baza u regionu, do zatvaranja Hormuskog zaliva, i postoji mogućnost terorističkih napada na tlu Amerike od strane spavačkih ćelija ili pokušaj atentata na visoke američke zvaničnike.
Situacija je tek postala komplikovana, a Tramp je već proglasio pobedu – što više deluje na početak filma koji će se loše završiti nego na ozbiljnu vojnu analizu.
Povodom prve izjave novoizabranog vrhovnog vođe Irana Mojtabe Hamneija možemo videti da je Tramp loše predvideo kako će se razviti situacija kada pokrene napad na Iran. Sada vidimo Trampa kako proglašava pobedu u ratu sa Iranom, vidimo ogroman agitprop koji prati tu izjavu čak i na zvaničnim kanalima komunikacije Bele kuće i CENTCOM-a i ostalih institucija. Možemo videti smešno-pogrdan sadržaj koji je upućen Iranu, možemo videti i snimke koji koriste poznate fraze iz video-igara uz snimak pogođene iranske vojne opreme. Ovo služi da se banalizuje rat i napravi smešan i viralan sadržaj za mlađe generacije, kao i da se sakriju pravi problemi koji stoje iza ovog rata.
Trampove izjave i ponašanje zvaničnika iz američke administracije podseća na uvod nekog lošeg ratnog filma gde najvažniji akteri na početku ismevaju protivnika, jer smatraju da su daleko jači od njega, ali se u daljem toku radnje filma utvrdi da je tako neodgovorno ponašanje na početku dovelo do ogromnih problema kasnije.
Ljudi koji vode rat su se uvek smatrali ozbiljnim ljudima i uvek su pazili na svoje postupke, ali sada vidimo celu administraciju, predvođenu Trampom, kako ismeva Iran i banalizuje sam rat. Ovo, osim što predstavlja uvertiru lošeg filma, pokazuje da je sadašnjoj administraciji najvažnije da zadovolji populističko raspoloženje – dok odbijaju da uđu u posledice sukoba sa Iranom, koje po pravilu dolaze naknadno.
Postoje i realni razlozi zbog čega ova administracija banalizuje rat sa Iranom – a to je da nikada nisu dobili dozvolu da pokrenu ovaj rat. Shodno tome, oni to ne žele da predstave kao rat, već banalizuju situaciju i umanjuju je. Podrška ulasku u rat je uvek niska, oni su svesni toga i Tramp je baš vodio kampanju koja je bazirana na tome da Amerika izađe iz takvih ratova, a sada vidimo da je on upravo ušao u takav rat.
Pošto je podrška za ulazak u nov rat niska i sam Tramp se protivio ulasku u nov rat tokom kampanje, samim tim i njegove najvernije pristalice se protive ulasku u nov rat, Tramp je bio prinuđen da zadobije sve ovo i praktično na prevaru uvuče Ameriku u nov sukob – zato banalizuje i potcenjuje ovaj rat i ovog protivnika. Osnov za banalizaciju ovog sukoba potiče iz američke politike i nemogućnosti Trampa da drugačije uđe u sam sukob – zato ga umanjuje.
Ako pogledamo sam tok događaja videćemo da je unapred pripremljen plan napada na Iran. Prvi napad Amerike na Iran je bio tokom dvanaestodnevnog rata u junu 2025. godine i tada je Amerika izvela mali napad gde su pogodili tri postrojenja za proizvodnju obogaćenog uranijuma. Ovaj zajednički napad Amerike i Izraela na Iran je bio uvertira za napad na Iran 2026.
Potpuno isti način vođenja sukoba je bio i u tom dvanaestodnevnom ratu, Izrael i Amerika zajedno bombarduju Iran, ubijaju lidere Irana i njihove nuklearne naučnike. Neki od eliminisanih lidera su bili: Hosein Salami, glavni komandant Islamske revolucionarne garde, Mohamad Bageri, načelnik generalštaba, Amir Ali Hajizadeh, komandant vazdušno-kosmičkih snaga garde (odgovoran za raketni program), Golam Ali Rašid, komandant centralnog štaba Katam-al Anbija. Sa druge strane Iran gađa raketama američku vojnu bazu u Kataru Al-Udeid, kao i što su gađali Izrael.
Ovaj rat, dvanaestodnevni rat, je pomogao Amerikancima da uvide pravu snagu Irana i da im da podstrek da napadnu sledeći put još jače jer su videli da Iran ne može da se odbrani. Takođe su uvideli da Iran ne može da obori njihove avione i rakete i da oni praktično mogu slobodno da se kreću iranskim nebom, ali su uvideli i da Iran ne može da uzvrati njima, makar ne može da im napravi veću štetu. Ovaj rat je zapravo iskazao slabost Irana, a ta slabost je bila povod za novi sukob koji je daleko ozbiljniji.
Očekivana reakcija Irana je da decentralizuje upravljanje vojskom kada su eliminisani lideri, kao i da regionalne vođe, nezavisno od centrale, ispunjavaju unapred definisan cilj – a to je stvaranje haosa u regionu. Pogrešna procena Amerike da će se iranski režim slomiti pod pritiskom i eliminisanjem lidera je dovela ceo svet u lošu poziciju, jer se sada nalazimo u veoma nestabilnoj situaciji iz koje niko ne zna kako se izlazi.
Pogrešna procena potiče iz razlike vrednosnih sistema koje imaju Iran i Amerika i samim tim Tramp nije očekivao ovakav vid otpora, već slamanje iranskog režima. Neće se isto ponašati prosečni Iranac i prosečni Amerikanac kada se nađu u istoj situaciji, pogotovo što su ljudi u Iranu odrasli u zemlji gde su mediji kontrolisani i gde je najvažnija spoljnopolitička poruka bila „Smrt Americi“ i „Smrt Izraelu“.
Kada imate celu naciju koja odrasta i živi u društvu gde je „Smrt Americi“ najvažnija geopolitička poruka, postavlja se razumno pitanje zbog čega su Amerikanci očekivali da će Iranci odmah početi da vole Ameriku kada im ubiju vrhovnog vođu.
Od Islamske revolucije je prošlo 47 godina, a Ali Hamnei je bio vrhovni vođa 37 godina, koji je pored političkog statusa imao i religijski status, što je njegovu popularnost u društvu podiglo na viši nivo od običnog političkog lidera, jer verske vođe imaju dodatnu podršku. Većina Iranaca je odrastala uz njega i to u društvu bez medijskog pluralizma.
U medijima koje mi vidimo postoji dominantno negativan stav prema Iranu i načinu funkcionisanja Irana, jer je u Evropi lako prodati priču da je moralna policija loša jer je zbog oblačenja ubila Mašu Amini – u Iranu je moralna policija deo društvene norme i poprilično veliki broj ljudi je i podržava. Podrška vrhovnom vođi se ogleda i kroz masovne komemorativne skupove koji su održani posle njegovog ubistva.
U sličnoj poziciji se našla i Al Kaida jer je i ona bila religijska organizacija koja se pod pritiskom Amerike okrenula decentralizovanom upravljanju i terorizmu. Jedina razlika je što je Al Kaida vezivana za sunitski islam, a Iran je vezan za šiitski islam. Al Kaida je nastavila da funkcioniše i posle ubistva Osame bin Ladena jer su opstale ćelije koje su nezavisno od centrale funkcionisale.
Pošto Iran nije u mogućnosti da se vojno suprotstavi Americi, oni su se odlučili za drugačiji pristup gde terorišu zemlje u regionu i ciljano stvaraju haos u regionu, a postoji mogućnost i da se terorizam prelije na tlo zemalja Zapada. Zbog ovog rizika u Kaliforniji postoji opasnost od terorističkog napada, po internoj proceni FBI-a.
Mnoge stvari nisu predviđene u samoj operaciji jer sada imamo rizik od terorističkog napada na tlu Amerike, kao i blokadu Hormuskog zaliva koja je dovela do velikog poskupljenja nafte. Sada vidimo Trampa koji poziva i druge zemlje da se pridruže odbrani ili oslobođenju Hormuskog zaliva, pre svega zemlje koje nabavljaju veliki deo nafte koji ide kroz Hormuski zaliv, a to su Kina, Japan i Južna Koreja.
Nisu uračunali da će Iran braniti i da se neće predati, nisu uračunali da su mnogi ljudi u Iranu vođeni idejom, a ne vođom, nisu uračunali medijsku cenzuru u kojoj je bio Iran, nisu uračunali kako tačno funkcioniše iranski sistem koji za razliku od sekularnih država ima dva sistema – jedan sekularni, a drugi teokratski.
Nisu uračunali da Iranci nisu voleli Ameriku i Izrael i da nikada nisu ni tražili pomoć od njih, nisu uračunali da kada bombe počnu da padaju po gradovima da se pravila menjaju i nisu ista kao u mirnodopskim uslovima, nisu uračunali pravila okupljanja oko zastave kada je država pod napadom, nisu uračunali da će Iran pokrenuti regionalni haos, nisu uračunali da će Iran prerasti u terorističku organizaciju, nisu uračunali da rat može da se vodi i kada je većina vojske uništena.
Ništa od ovog nije uračunato jer se sam sukob dugo razvijao, čak ga Tramp nije ni želeo, ali nije imao izbora jer je na njega vršen pritisak, putem ličnih kontakata, kao i menjanjem situacije na terenu ili huškanjem. Trampa su uvukli u rat sporom eskalacijom koja je trajala godinu dana, ali postoji i mogućnost da su ga savetnici svesno obmanjivali da bi pokrenuli rat sa Iranom.
Rekli su mu da nema šta da izgubi jer mu je ovo poslednji mandat i da će Iran lako savladati, što je tehnički tačno jer će Amerika uništiti skoro celu iransku vojsku u kampanji koju sada vodi i za koju se predviđa da će trajati do 6 nedelja.
Pravo pitanje je šta posle vojne kampanje i skoro potpunog uništenja iranske mornarice, nuklearnih postrojenja, avijacije, PVO i raketnih sistema? Amerika je vojno dominantna zemlja u sukobu sa Iranom i vojno može da deklasira Iran, ali znamo da su Amerikanci vojno pobedili i u Iraku i Avganistanu pa su ostali 20 godina i posle se povukli, a talibani su se vratili na vlast.
Uspeh u vojnoj kampanji ne garantuje pobedu, već pobeda zavisi od toga da li uspeju da promene Iran i dobiju od Irana ono što žele. Sada su na putu razvoja sukoba koji može da potraje godinama bez obzira što bi on bio malog intenziteta jer za sada ne postoji način da se sukob prekine.
Sada možemo videti da su disonantni tonovi kod saveznika prerasli u glasno negodovanje, čak i ograđivanje i odbijanje da se pruži pomoć Americi u Iranu.
Očigledno da Tramp i nije imao ozbiljan i dugoročan plan za sukob sa Iranom.
Autor: Jovan Babić