Nova spoljnopolitička strategija Srbije – perspektive i organičenja u svetu promena

Ka Velikoj strategiji

Nakon glasanja u prvom koraku prijema Kosova u Savet Evrope srpski Predsednik Vučić najavio je donošenje Strategije spoljne politike Srbije. Najavljene su dubinske i suštinske promene ali ne i tektonske. Šta bi moglo da znači prvo a šta drugo, nije teško zaključiti da Srbija neće menjati kurs u odnosu na  punopravno članstvo u Evropskoj Uniji, dok bi se drugo odnosilo na konkretno definisanje određenih aktivnosti sa trećim stranama.

Strategija spoljne politike neke države često se naziva „Velika strategija“ koja predstavlja vezu između kratkoročnog i dugoročnog ostvarenja nacionalnog interesa u interakciji sa drugim državama i organizacijama. Trebalo bi da odražava sklad između unutrašnjeg i spoljašnjeg usaglašavanja politike u odnosu na međunarodni sistem kroz pravilno angažovanje resursa na ostvarivanju zadatog cilja.  Kisindžer je davno primetio razliku između državnika i analitičara, u kontekstu spoljne politike, gde ukazuje da se  analitičari fokusiraju na spektar podataka dok državnici često moraju da deluju u skladu sa predviđanjima u ograničenom vremenskom periodu. Sposobnost da se država  otpimalno pozicionira, kako bi se uvažili argumenti vremena, promena, izazova, ograničenja a ostvarili ciljevi zasniva se na donošenju strategije. U svetu promena i „ubrzanog“ vremena donošenje „velike strategije“ predstavlja nužnost. U prvom redu kroz donete strategije države komuniciraju među sobom. Strategija kao neka vrsta predajnika pomaže drugim akterima da razumeju vaše interese – u kom pravcu idete i gde želite da stignete. Na osnovu toga drugi međunarodni akteri se postavljau u odnosu na vas u pogledu identifikacije, konfrontacije, saradnje ili konkurencije. Na unutrašnjem planu „velika strategija“ pomaže da se izbegnu proizvoljna lutanja i ne svrsishodne aktivnosti. U najmanju ruku strategija će pomoći da se odrede spoljnopolitički prioriteti i potezi. U trenutku dok je na snazi mantra od četiri stuba spoljne politike veoma je teško odrediti šta to u stvari znači. Da li to znači da će se u isto vreme ići u Centralnu Aziju ali i u Centralnu Evropu, što je često u praksi značilo više Centralne Azije a manje Evrope. Svakako je lakše ići u Aziju nego u Litvaniju ili Slovačku. Na kraju dana postavlja se pitanje svrhe takvih aktivnosti.

nastavak teksta u PDF-u 

Pročitaj ceo tekst u PDF formatu